Scene iza scene

Dr.sc Lidija Vukčević: Scene iza scene

(uz novelistički prvijenac D.Stanojević Majerić: Nauči psa trikovima)

Pred nama je jedna vrsta onespokojavajuće proze mlade autorice, niza od 10 shor story, kratkih priča iz urbane i suburbane zagrebačke sredine u jakom generacijskom slengu, argotu tek jedna (Ni na nebu ni na zemlji) ili dvije (Manekenka) iz mediteranskog miljea, ispripovijedana čakavskim, ikavskim idiomom – erotska tematika u bizarnoj rasvjeti. Gotovo: antiproza, antinovelistika/pokušaj da se bizarno gledanje nametne čitatelju. Jaka naglašena astilizacija, potreba da se naruši ideja o beletrističkoj i kanonskoj književnosti, autorica ne koristi gotovo ni jednu stilsku figuru (rijetke usporedbe: „Gospođe ih gledaju kao dvoglave veprove“

Zanimljivo, riječ je o anarativnoj i gotovo adeskriptivnoj prozi, iskazanoj verbalnim kadrovima u kojima se smjenjuju žestoki dijalozi angliziranog agramerskog govora. Sve je podvrgnuto tome da se proza obriše od estetike , a otuđenje detaljem uzdigne na razinu autorskog rukopisa, a tehnika montaže in kadra uzvisi kao književno (posuđeno iz filma) načelo – to je već iskoristila avangardna literatura.

Većina likova su neprofilirani, gotovo plošni, obuzeti istim generacijskim, globalističkim uniformizmom: izgledati, ponašati se i djelovati kao lik iz spota, kratkog filma i live serije Big Brother.

Vidljiva potreba da nas mlada spisateljica šokira: no mi smo već imali Kamova, modernu i postmodernu.

Na tragu naturalističkog i dokumentarističkog pisma, no ne može se svesti pod njihove odredbe: prije o težnji ka hiperrealizmu priče, odnosno poetičkom načelu nadrealizma „ružno je lijepo“, ali i na granici s fantastičnim, fluidni kadrovi, flashbackovi.

Prije je riječ o obrisima, naznakama, krokijima situacija koje se ne ispredaju u priču nego naglo prekidaju – upravo u tim neočekivanim epilozima je najveća draž i vrijednost knjige.

Kako bismo ju definirali: ne možemo proza u trapericama – taj izraz već imamo, možda proza u mini suknji, ali najprije punk proza, nešto što nas komeša i uznemiruje postojeću neoliberalnu farsu.

Svaka priča je na rubu neke frke, no čitatelj je u neku ruku iznevjeren, kad očekuje razrješenje ili zaplet, ili katarzu, ostaje prikraćen.

Likovi nisu profilirani, individualizirani, u nekom su smislu namjerno obezličeni evidentno bezdomni i ako negdje tamo stanuju, na rubovima grada, no sav je tekst distopičan s decentriranim figurama lišenim gotovo svake emocije.

Je li mlada autorica sebe namjerno lišila bilo kakve potrebe za dokazivanjem literarnosti kao takve? Odsustvo lirskih fragmetacija, mala ili nepostojeća fabulacija, minimum šture deskriptivnosti, dramsko je jedini element novele koji je donekle korišten i to ne u svim novelama.

Sve su priče okupljene oko erotskog temata, s time da su neke možda pionirsko tretiranje homoerotičnosti, u svima dominiraju likovi mladih ljudi asentimentalni.

„Sarma“ jedan od najupečatljivijih u tome pogledu, vrlo jednostavne strukture.

Zanimljivo je kako su svi tekstovi onespokojavajući, bez obzira na svoju temu i prpošnost protagonista, no autoričin je odnos prema likovima nesmiljen. Riječ je o žestokoj prozi koja dovodi u pitanje naše vrijeme i koja je u suštini subverzivna, ja je vidim kao posljedicu i kao negativnu utopiju ’68. Tekst sliči i skici i nizu krokija pisanih za novine ili kao shema za kratke filmove, dokumentarac, spot, dominiraju turobne gradske slike, urbani pejzaži, jakih ekspresivnih dijaloških iskaza. Zapanjujuće je kako je autorica oslobodila svoje priče svake sentimentalnosti, osjećajnosti, nesmiljeno je stroga u tome. Njezine su priče bez potrebe za događajem, ne fokusiraju nego detalje, najprije su posljedica doživljaja a ne događaja – nedogađanje samo, obrise atmosfera smatram mizanscenom ovih unutarnjih drama protagonista.

Svi su oni u nekom smislu suvišni ljudi, lišnjije ljudje, koji se kreću bez smisla i zapleta u situacijama koje nisu izabrali, oni padaju u situacije, bez motiva i smisla. Ovo je pokušaj radikaliziranja književnog pisma, opstrukcija svijeta riječima, ne djelom.

Donekle djeluje Houllbecqueovskim pražnjenjima viška uvida, no na ženskiji način. Bez cenzure, izravni govor, narodni erotski rječnik, no to smo već imali u zbirci Crveni ban, Vuka Stefana Karadžića što može privući mlađe čitatelje. Ovo je proza pisana bez potrebe za dopadanjem, bez obzira na strogoću kazivanja, jednostavnost oblikovanja, sva je proza natopljena erotskom tenzijom, iako je možda riječ pseudorealističkoj pozadini. Globalizirani likovi nemaju neki signum u kojem bi bili prepoznatljivi, bez jastva su i skoro bez identiteta, ipak dospijevaju do univerzalizacije. Ipak, zašto je ova proza svemu navedenom usprkos, tako pitka i čitka? Čemu se teško odvajamo od njenih kratkih rečenica, minimalizma iskaza? Upravo zbog svih navedenih osobina, ona se pojavljuje kao ugodno resko olakšanje nakon estetizirajuće ili krajnje naturalističke muške suvremene hrvatske proze. Započinje apsurdnom pričom iz televizijskog miljea, iz produkcije, a završava pričom Nedjeljno sranje, koja je ovdje ne samo metafora malograđanskog života nego rekli bismo i dug francuskoj jezičnoj – subkulturnoj situaciji, gdje je sve merde: u tom znaku koji je demistificirajući-svatko će se prepoznati! Svaka priča je na rubu frke, frkovitosti i to je ono što je generacija najmlađih pisaca baštinila iz rata kao stanovito emocionalno zaleđivanje, zamrznutost kao otpor užasu. Erotizam i pripovijest o nuždi u funkciji su društvene ironije i u tom pogledu ova je knjiga ironija našeg vremena. Pohvale u smislu minimalističkog iskaza, nijedna priča ne prelazi rub od 5-6 autorskih kartica teksta, rečenice su dobro potkresane u svojoj jednostavnosti, sviđa mi se ideja o nebrizi za stilizacijom, pohvala unutarnjem humoru svake priče (Sovjetka, analogije).“

Advertisements

About this entry